Pinku sriće

Ima li živih na tom i tom programu???

E da. Nije me bilo neko vrijeme. Čahura je opet učinila svoje. Najgore je kad nemate kontrolu ili je jednostavno, u mom slučaju, ne želite imati pa pustite da sve ide svojim tijekom bez pretjeranog razmišljana što i kako dalje jer u protivnom može doći do kontraefekta. Pitanje "kako dalje" ostavljam nekim višim silama, bar za sada.

Ovo je već vrijeđanje ne samo ljudske inteligencije nego intelignecije i malih ameba i ostalih sličnih stvorenja. Po treći ili četvrti put repriziraju Roseanne i to u istom terminu. WTF? Dođe mi da im napišem mail i svašta izgovorim ali ipak neću. Zato ću proliti žuć ovdje na papir. Stvarno ne mogu povjerovati da na tom programu rade tj. uređuju program školovani i inteligentni ljudi. Moram priznati da sam jedva čekala kad će taj program početi sa radom jer su obećavali filmove, serije, sport. Znači...pustit mozak na pašu i uživati. Ali ovo sada već prelazi svaku moguću mjeru. Naravno da mi ne ovisi o životu ta beznačajna stvar, neka glupava serija iz dosadnog života jedne dokone domaćice, u kojoj glumi dozlaboga netalentirana i antipatična glumica. Ali čemu tolika ponavljanja? Zar im puste reklame koji svako malo prekidaju seriju ili filmove nisu donijele lovu za kupiti nešto novo?. Šlag na kraju bi bilo ponavljanje..."Mister Šeffffild". Ako se to dogodi tada mogu bez grižnje savjesti reći i uopće se ne sramiti psovanja: Gonite su u tri pisaće mašine! (ipak sam pristojna) :)

Pljuvali smo po državnoj televiziji ali kako sada stvari stoje, da ove dvije novokomponirane nemaju par dobrih serija (ne mislim na sapunice, op.a.) i sportske prijenose, bili bi za tujac.

Ali to je samo moje mišljenje i da...žuć je bar malo izbačena :)

Objavio ilegalka u 5. svibanj 2006 17:05:00 | 15 komentara

E, pa nećeš

Sve čekam kako ću je ufino poslati u neku stvar.

Al' da se vratim na početak. Nisam pala u nesvjest otvarajući kuvertu (dobra ti je primjedba b. :)...nego sam se razveselila što mi je minus povećan. Znam, to je još veći zajeb jer ću tonuti sve više i više misleći kako imam a nemam, ali drago mi je pročitati da imam 500 kn viška koje će mi baš ovih dana dobro doći. Prva stvar koju sam napravila bila je napojiti si auto. Nakon obavljenog šopinka u dm-u, otišla sam ulila benzin i pripremila lovu za platiti (ništa kartice). Pristojno i strpljivo čekam svoj red (druga na redu), kad neka ženska dolazi iza svih nas i lagano se gura ne bi li došla ispred mene. Mislim se "e nećeš". Tipu prije mene provjeravaju nešto jer je iz neke firme i treba imati neku šifru. Aj dobro, nigdje mi se ne žuri i strpljivo i dalje čekam dok se ova koza sve više provlači kako bi došla između nas. Meni već živci lagano skaču i milimentar po milimetar, kao nisu moja posla, gurkam je da shvati kako nije primadoma i da nema prava ići preko reda.  

Napokon ovome riješe problem, tip ode, ja na redu i samo čekam njenu reakciju, nabrušena (jer je opet južina, haha, vidjet će ona svoje samo neka proba doći prije mene) i taman da ću dati lovu kaže ona meni: "ajte vi prije mene ima ja puno za obavit". Zamislite obraza. Ona mene pušta prije a došla je iza mene! Nisam znala hoću li se nasmijati ili koju "lijepu" riječ joj reći. Odlučila sam ipak riječima je ignorirati ali sam joj uputila pogled sa stotinu upitnika: a tko si ti da me puštaš, vidi bezobraznice, aj oladi malo i tako to :)

Ok, pustit ću nekoga ako me pristojno zamoli, ako je netko sa malim djetetom ili invalid, ali ovakvim bezobraznim tipovima, bilo muško ili ženskom, ne dam.

Ma branit ću svoj teritorij ovako ili onako a sigurna sam da bi i vi, pa bio to red na benzinskoj. Nitko ne voli da ga netko pravi blesavim.

Objavio ilegalka u 18. travanj 2006 19:59:00 | 10 komentara

Strpljivost je mati mudrosti...kako kome

Zamislite situaciju. Dođete u dućan, kupite što ste naumili i strpljivo čekate svoj red za platiti. Vaš je red i umjesto da vam provuće artikle i naplati, blagajnik vam otvara sve što se kupili provjeravajući je li recimo sok dobar, salata (u plastičnoj vrećici koju naravno otvori) svježa, i slično. Što bi napravili? Bez riječi ga gledali u čudu ili protestirali tražeći nove artikle ili odbili platiti.

Koliko bi bili strpljivi, a na kraju krajeva i kulturni, sa takvim blagajnikom?

Minutu, deset, dvadeset?

Ili recimo. Sjedite u kafiću sa društvom i nakon nekoliko minuta do vas sjedne osoba koju nikad niste u životu vidjeli, govoreći kako želi biti vaš novi prijatelj i koliko se god trudili da ga kulturno odbijete, ona postaje sve više bezobrazna i drska ("zar si ti nešto bolji od mene kad me ne želiš za prijatelja"), dovodeći vas u nezgodnu situaciju. Hoćete li izdržati 20 minuta slušajući tu čimavicu od osobe ili ćete se ustati i otići kontrolirajući svoj bijes i ljutnju.

Za one koji ne znaju, sve je to dio skrivene kamere tj. emisije Boiling Points na MTV-u.

Prvi put kad sam je gledala nisam znala o čemu se radi. Čak sam mislila da je to kamera uhvatila ljude u stvarnim situacijama. Cilj je emisije vidjeti do koje granice ide ljudsko strpljenje u pomalo šokantnim i neugodnim situacijama. Nagrada, onima koji izdrže određeno vrijeme, jer svaka je situacija vremenski ograničena, je 100 $.

Priznajem, gledajući par emisija, ja bi brzo pukla i ne znam bi li uspjela ostati kulturna i fina jer ne želim da me itko pravi budalom.

Znači ništa od 100 $ :) 

Objavio ilegalka u 13. travanj 2006 12:43:00 | 11 komentara

Grizem

U vražju mater i ova južina.

Mogu se probuditi super volje, naspavana i sanjati...hm, puno lipih stvari al vam ne smim reć ;-)

Mogu biti zadovoljna svojim umijećem kuhanja, gledajući moje kako se oblizuju i traže još. Mogu se popodne izvaliti na krevet i gledati Bračne vode, votever, i usput guštati u pivi. Mogla bi i ova večer proteći kao što je bio i dan....da mogla bi, da nema ove južine. Sve lijepo i ugodno se poništava i prelazi u stanje letargije, mrzovolje i svegaisvakogamijedosta.

Ali to nije sve! U paketu dolazi i neki kreten koji se ne želi spustiti i ugasiti hebeni, da ne kažem jebeni, alarm od auta koji me već 20 minuta tuče u mozak. Ma briga me jel spava ili je vani, hoću da ga ugasi!!!

Ali to i dalje nije sve! Kao poklon gledam još neotvorenu kuvertu iz banke koju se bojim otvoriti jer će me crvenilo iz nje oslijepiti.

Poštenom nalazniku bure, kiše ili sunca za uzvrat dajem južinu i častim ga pićem po njegovom izboru.

Objavio ilegalka u 5. travanj 2006 22:44:00 | 15 komentara

Neponovljiva

Volim gledati televiziju, pa čak mogu reći da sam blagi ovisnik o njoj. Neću sad nabrajati što sve gledam ali sapunice ne dolaze u obzir iako sam pogledala par epizoda ove naše. Bože me oslobodi dijaloga a pogotovo glume naših mladih nadobudnih glumaca. "Mislim, ovaj, hm, "blup"...bez tih riječi ne mogu a da ne započinju rečenice pa čak i one prosto proširene. Nema točke nema zareza, sve jednolično. Užas.

Međutim par emisija me iznenadilo svojom kvalitetom (laički gledano). Neponovljiva "Mjenjačnica" iako mi je prije bila draža, "Istraga", "Balkan inc"...itd. Očito se furam na malo mračnije teme :)

Ali danas sam se oduševila što će HTV ponovo reprizirati "Naše malo misto". Koliko god da je puta bila na tv, svaki put je sa guštom gledam.

E to je prava serija.

Objavio ilegalka u 4. travanj 2006 19:41:00 | 9 komentara

Laganica

O ukusima se ne raspravlja iako će se uvijek naći netko tko će nekoga uvjeravati da je njegov izbor glazbe bolji, da je bljak jesti meso, da se ova ili ona boja ne nosi ove godine itd, itd. U takve rasprave obično ne ulazim jer znam da ću se na kraju posvađati dokazivajući suprotnoj strani da ono šta ja volim ne mora voljeti i on/ona i suprotno.

Međutim jučer sam se malo iznenadila izborom glazbe na jednoj glazbenoj tv postaji. Top 10 Prince. Možete ga ne voljeti ili mrziti ali morate priznati da je jedan od ikona glazbe. Enivej. Na sam spomen Princa većini na pamet padne pjesma Purple rain, koja je jedna od najboljih pjesama u zadnjih 20 godina, zar ne? I čekam ja tako prvo mjesto, vjerujući da će tamo i biti i da ću guštati ponovo je ćuti. Ali ne, ona je na sredini. Možda me to ne bi iznenadilo da već takve liste nisu bile i prethodnih godina i ako me sjećanje ne vara, bila je uvijek prva. 

Kako jedna mala nebitna stvar čovjeka izbaci iz takta (bar na tren).

Eto, malo sam se razočarala pa vam se malo i jadam :) 

Objavio ilegalka u 3. travanj 2006 9:33:00 | 13 komentara

Nekada i sada

Hm, zgodni i mišićavi bauštelci. Jel postoji takva vrsta bauštelaca ili su svi mali, pivskog trbuha i zamašćenih lica netom pojedenih ćevapa ili buraka. Prva skupina dobacivača je koliko toliko dobrodošla, druga baš i nije ;-).

U prošlom tisućljeću često mi se događalo, kad sam bila dosta mlađa, da sam bila predmetom (skoro da sam i pravu riječ upotrijebila) zvižduka tih istih tih bauštelaca uz poneku samo njima smiješnu dosjetku. Naravno tu se ubrajaju i razni profili muške populacije koja se okretala za mnom i neizostavno trubljenje iz auta. Da odmah pojasnim da ne ispadne kako mi je ego do neba i nazad...bauštelci često, prolaznici pa našlo bi ih se podosta, a trubača tu i tamo. O shit, opet nisam smanjila količinu ega. Jebi ga, pa kad je bilo tako :)

Ma nije to ni bitno. Bitno je slijedeće. Tada su mi ti zvižduci iznimno smetali i nisam kužila zašto muškarci kad vide neku njima zgodnu curu, moraju nešto dobaciti. Zašto (samo jedan od primjera) ne mogu obući minicu, visoke pete i neku pripijenu majcu i pri miru prošetati nekih 20 metara do mjesta gdje sam čekala prijateljicu koja je jedino tada imala auto, a da pri tome ne čujem razna dobacivanja ili trubljenje iz svakojakih prometala.

Sada malo drugačije razmišljam i gledam na neke stvari. Eto priznajem svekolikom blogerskom pučanstvu da mi sada godi (u ovim godinama) kad se netko okrene za mnom ili trubne iz auta i svaka žena koja kaže da joj to ne godi, laže. Jer što je žena starija želi (bar podsvjesno) neki dokaz da je i dalje lijepa i poželjna pa makar to bilo od neznane osobe

Objavio ilegalka u 1. travanj 2006 23:11:00 | 9 komentara

Ne kužim

Da sam kojim slučajem (možda u nekoj drugoj dimenziji svemira) bila među djecom koja je napisala onu morbidnu poruku tj. osmrtnicu svojoj učiteljici, dobila bi, između ostalih kazni, doživotnu zabranu izlazaka vani.

Što se to događa sa našom mladeži? Zar ih roditelji bez obzira što rade (radili su i moji) nisu uspjelu naučiti što su prave ljudske vrijednosti?

Bila sam i ja u njihovim godinama i mi smo radili nepodopštine, ali ovako nešto nije nam bilo niti u primozgu. Zašto svi izlike traže u nesređenom stanju u državi, pa bio je rat, pa radim do kasno da prehranim obitelj, pa ovo pa ono. Za naučiti dijete poštovanju, kulturi, razlici između dobra i zla ne treba puno a koliko znam to je i roditeljska dužnost.

Znam da puno stvari u državi ne štima, mnoge institucije krivo rade, face na raznim pozicijama više brinu za svoju fotelju nego za ljude, ali pitam se jedno. U kakve ljude će se pretvoriti ovakvi sa ovim smislom za "šalu" 

Objavio ilegalka u 31. ožujak 2006 14:44:00 | 9 komentara

Ništa na silu

U prošlom postu sam stvarno bacila dušu na papir jer mi je to trebalo...ali sada nešto laganije, ipak je došlo proljeće.

Naglo mi dođe volja za nešto raditi ali nažalost, isto tako naglo je i izgubim. Npr...Volim urednost u ormaru, čak se uhvatim kako robu slažem kao u ljekarni. Mora biti sve tip-top i po određenoj (samo u mojoj glavi) shemi. Ali ista ta urednost traje samo neko vrijeme. Uzmem nešto, obućem, dođem doma, skinem se i, bez imalo grižnje savjesti, vratim tj. bacim to u ormar govoreći kako ću to kasnije pospremiti jer sada nemam vremena. Ili je ručak, ili je neka serija koju baš moram gledati ili mi se jednostavno ne da. Kasnije se pretvori u sutra, sutra u preksutra i tako do tkoznakada, sve dok mi naglo ne dođe želja sve pobacati van i opet sve lijepo složiti. Prvi dan...želja ogromna i čak sa veseljem to radim. Nađem neku rokiju, cigareta u pepeljari, lagano pijuckam pivo i krenem za poslom. Po tko zna koji put istu robu, koju svaki put mislim baciti, vratim nazad u ormar jer, trebat će mi (mo'š mislit). I sve je divno i krasno dok se ne spusti noć. I ko po nekom pravilu, želja i veselje se pretvore u tlaku i naglo izgubim volju za išta. Preostalu robu bacim na fotelju, neke stvari (torbe, vješalice) ostavim na podu i baš me briga što moram preskakati preko njih da bi došla do vrata. Drugi dan...želja sve manja ali se još nazire, i uspjevam sredit ostatak...jedva. Poanta svega. Ništa ne volim raditi na silu ili "moraš pospremiti sobu, vidi kako je neuredna". Neka je, moja je i sama odlučujem o njenom izgledu. Uzela sam sobu za primjer, ali ovo se može odraziti na bilo šta. Ono što ne utječe na nikoga, nikoga ne ugrožava, ne vrijeđa...ne treba nikome ni smetati.

Hm, zašto mislim da sam opet skrenula u neke ozbiljnije vode. O tome u slijedećem postu.

Objavio ilegalka u 29. ožujak 2006 15:47:00 | 9 komentara

Iz ove kože ne mogu

Sigurna sam da smo svi (bar mi koji su prešli 30-e) bar jednom izustili: «e da su mi one godine a ova pamet».

Možda će vam ovo smješno zvučati, ali nekada poželim da imam dva života. Ovaj sad koji živim trebao bi biti priprema za idući. Da dobro zapamtim greške koje sam napravila ili ih još uvijek radim pa da slijedeći život bezbrižno živim.

Zadnjih godina osjećam se kao da živim u čahuri. Ne dozvoljavam ljudima da uđu u nju a ja se svim silama trudim da ostanjem u njoj. Sama sebe tješim da ima vremena za sve što želim viditi, postići, doživjeti. Unazad 10 godina život kao da prolazi kraj mene, a ja ne želim ništa promijeniti. I lažem samu sebe kad kažem da su ostali «krivi» za to. Kao, nemam sa kime izaći, a ne trudim se naći nekoga ili prihvatiti poziv za izlazak. Ili mi osoba ne paše, ili ne zna moje promjene raspoloženja a ne želim im objašnjavati zašto je to događa. Ne želim se trgnuti iz letargije i naći neki hobi koji bi negativne misli pretvorio u pozitivne. Sve što je potrebno je malo razmisliti što volim i što želim. Jednostavnije mi je reći da nisam osoba za ikakav hobi jer ga nikad nisam imala i zašto onda nešto na silu raditi. Već druga stvar za koju nisu krivi drugi nego samo ja. U početku sam žalila samu sebe ali sada sam se toliko navikla na ovo stanje da mi sve drugo i različito čini strano i čudno.

A možda je život satkan od grešaka i problema, možda nas jača i time postajemo bolji ljudi.

Ne znam, ali gledajući sebe sada, znam da sam izgubila puno godina sjedeći u kući i ne živjeći život. Znam da mi se te godine neće vratiti i znam da nemam popravni.

I zato bi željela još jedan život. Život u kojem bi neke stvari izbjegla i napokon normalno živjela.

Objavio ilegalka u 25. ožujak 2006 23:23:00 | 9 komentara